opijum za dušu; um. siječanj, 2013.: Sto i dvanaest noći sanjala sam da sam ondje! Nakon gotovo tri ljeta, tri zime, tri jeseni i tri proljeća, gušim se u svoj slanoj vodi koja povremeno izlazi na površinu, s naletom Bure. Teški dlanovi, s obrisima ustajale soli i napuknutom kožom, za sobom ostavljali su svilene utiske. Uz moju dušu sada diše najdragocjenije Biće, najbogatije živuće stvorenje! Postaje pomalo ironično koliko često zapitam se iznad kojih mora sada leti slobodna duša nekada moga Albatrosa... Još nedavno prilagođavala sam se svom vremenskom slijedu koji je nekako uvijek donosio monotoniju: krug najgnjusnijeg sexa, najnepitkijeg alkohola i najjeftinije droge, a ja sam mu bila središte. Njezino ime je T., moje četiri stotine nepremostivih kilometara, a njegovo prolaznost. Klecaju mi koljena, duša me boli što najdragocjenije biće... Moja ljubav prema Njemu najneupitniji je ovozemaljski osjećaj. Sto i trinaestoga dana - bila sam ondje, sredinom studenoga. Osjetila sam najsnažniji i najhladniji nalet vjetra, a zatim sam otišla. ... Ponekad zaboli, kada pomislim na miris mora kojim plovi. Čak i kada pomislim na šum mora koji prenosio mi je četiri stotine kilometara u nadi da pronaći ćemo naše vrijeme. Voljela bih da je sretan. Bi li bilo drukčije da sam mogla biti ondje svaki dan? Tako bih voljela znati. (Da doista postojalo je, postojalo bi usprkos -.) Noćas sam ga ponovno sanjala. Stajala sam u išekivanju... Tužno je. Doista jest. Nadmoćna nad svakim postojećim slovom, posjedujem samo bijelu prazninu. Bilo bi jednostavno, zatvoriti jedno poglavlje i uskočiti u drugo, cjelovito. Ljubav moga života; ali onaj sitni tračak nade neprestano vraća me u prošlost. Propitkuje mene, svaki moj postupak i tjera me, na posljetku, da zapitam se što je preostalo i ostvarivo? Ne znam diše li, stoji li uspravno, posjeduje li sve što čini ga sretnim? Kada samo znala bih, bilo što, na kraju iste one ulice čiji izgled zaboravljam; da spriječila bih svaku ovakvu misao... U suštini sebe, cijeloga svoga bića, znam: potonula bih, ili izgubila najdragocjenije biće; stajala bih na istome mjestu. Istih četiri stotine kilometara nikada prevladanih! Miris mora na njegovim dlanovima najdublji je miris ikada doživljen. Zapravo, tako je bezvrijedan. Oh, kako li je dvolično to u meni. Sjećam se kako sam sanjala ljeta i brisala vrući znoj s čela mičući snijeg sa zakrčenih prolaza. Ondje bih sjedila s pripaljenom cigaretom i pokušavala upiti svaki miris. (pijesak, vruća cesta, kamenje, more, Sunce, zrak, ON!) Bio je to srpanj, prije tri godine. I kada vidjela bih, dobila, izgubila: uništilo bi me. (sada je povremeno, ovisi o snazi vjetra) Vjerojatno, zapravo, nikada neće završiti. I tako se prokleto nemoćnom osjećam. I tako me izjeda, živu! Vjerojatno je ovo puna cijena, ništa više. U središtu svoga grada, četiri stotine kilometara daleko od tebe, slušam o TEBI. Znaš li da ove riječi pišem mjesecima, danima, noćima? U navratima. Kada je ista ona bujica preteška, kada me tjera na besmislene stvari. Vjerujem da je sada more prilično toplo. I sigurno je prekrasno, kao i uvijek, u ovo doba godine, samo ondje. Samo Ondje (na početku puta, na kraju puta, u sredini puta). Nakon određenog niza dana, uz snažan pljusak i emotivnu prazninu, skupljam bujicu istih onih misli. Snažan nalet vjetra i -. I vrtimo se u krug (zapravo samo ja). Svjesna sam svega, a gradim nevidljivi i nepostojeći most. Vjerojatno će me i Najvrijednije biće napustiti kada shvati da ne prolazi, ne djeluje, ne nestaje... Stojim. I stojim... Nikada prevladanih četiri stotine kilometara, nikada. Uz miris rijeke, zelenila, zemlje, SEBE, zamišljam njega, kako učim ga prilagoditi se. Više ne poznajem razliku između svoje stvarnosti i one druge, divne stvarnosti. Držim te, najdragocjenije moje biće, volim te, ljubim te, budim se uz tebe... Ovdje sam. Ja! ali i on. Možda bih doista trebala posjetiti ga i doživjeti konačno razočaranje? Ovako je samo postepeno. Preostalo je 10 dana. Miris mora tako je blizu! Miris mora još uvijek na određenoj udaljenosti od -. Ali nosi ga vjetar, a donijet će mi i dašak tebe... Najdragocijeniji moj, vidim naš život ispunjen sve samim divotama koje proizlaze iz cijeloga tebe. Moja Laž, jedna i jedina, ali najveća i najbolnija, i tebi i meni. A mogla sam se zakleti da voljela sam ga, da cijeli svoj svijet napustila bih zbog njega. Da gola ušetala bih u njegovih četiri stotine kilometara samo da ondje sam. Da udišem isti zrak, da dijelim prostor u kojem obitava. Iz ljubavi u opsesiju, iz krajnosti u ... U nešto. Mogla sam se zakleti da ne postojiš ti, Najdragocjeniji. Nekako, s krajem proljeća u meni se bude čudni osjećaji, Uzbuđenje. Napetost drži me u teškoj neizvjesnosti. Sve ostalo postaje poražavajuće. Čekam snažan nalet vjetra (bure) da ponese mi sve mirise... Ondje, na kamenu, dok more udara o obalu. Osluhujem najglasniju tišinu! Udišem najsnažnije mirise! Zadržavam dah, suze, gnjev, bijes. Tugu. (Dok Najdragocjeniji grli me i ne vidi mi lice... -kako me sram.) Sjećam se! Bio je to kraj srpnja. Pričao si budalaštine... Sada suze mi idu od istih. Vodio si me, polako, nježno, pažljivo. Sjećam se i idućeg dana! Dok koračao si prema meni. Uz isti onaj miris, šum, osjećaj, zrak, toplinu... Zaboga, sjećaš li se ti moga imena? .... Kada samo znala bih. I što bi se dogodilo? Izgubila bih jedino vrijedno što posjedujem. Kada netko šapnuo bi mi je li ovo ljubav? Ili ono? Ili sjećanja su... Želim da me pamti! Četiri stotine kilometara nikada neće biti prevladani. Nikada! Nekada sam voljela mjesto zbog njega samoga. Zatim sam ga voljela zbog tebe. Sjećam se svakog kutka. Mislila sam da s godinama će izbljedjeti... Ulica. Na početku, na kraju, u sredini puta. I ponovno na kraju. Ja ne pripadam ondje, moj Albatrose, nikada posjedovani... Osjećam se tako iscrpljeno, iscijeđeno, izmoždeno. Sve gubim, opada, nestaje... A kažem ti, previše sam iscrpljena da bih reagirala. Sanjala sam te, okončao si to; bilo je stvarno. I osjećala sam stvaran osjećaj povrijeđenost. Zaboga, zar još uvijek pripadam tebi? Nadam se samo da ću dovoljno dugo izdržati. Osjećam da ću te srest na svojem putu. (i molim Boga da dogodi se). Lomi me ovo; pomozi mi da udahnem! tako sam prokleto sretno nesretna, i ti polovi nikako da se odvoje, a ja da pripadnem jednom. Danas je 18. ožujka 2013. godine, nedavno navrših - godina. Ništa se ne događa sa mnom; trulim! Sretniji si nego što bih ikada pomisliti mogla. Cinizam će me progutati, pretvoriti u sebe samoga. Doista, toliko si sretan da ondje ne postoji mjesto za mene. Kao da je ikada postojalo. Tako bih ti htjela pričati o svome životu dok ISTI vjetar prolazi nam kosama, a silina mora zapljuskuje; odvedi me ponovno na ONA mjesta, ozljedi me, dotakni, udari, zagrli... Samo da osjetim te. Koliko god želim vjerovati u onu nepredvidivu budućnost koja nekada nam je bila utjeha, sada poznajem ju! Govori mi svakodnevno o mome životu jer prostrt je; poput oslikana platna prepuna mrlja: nedovršenih. Tuga je ponekad neizdrživa. Nedostaje mi tvoje more, tvoja slana koža, tvoj miris umorna tijela... Osjećam da pripadam TI! Tisuće godina ne bi mi bile dovoljne da povjerujem, Albatrose, tisuće godina: u NAS. Sjećam se, F: bio je to kraj srpnja 2010. godine; stol uz rivu. Pričao si budalaštine, sada suze mi idu od isti. Moje ime je Nedorečenost, njezino T., a tvoje Nikada prevladanih četiri stotine kilometara. Vjerovat ću da je njezino ime presudilo, tako ova udaljenost neće postojati već samo nas tvoje u dalekoj prošlosti. Shvaćaš li koliko sam razjebana? kolovoz, 2013.: Njegovu sinu ime je Jakov, sada ima 4 mjeseca. 20. rujna 2013.: U rano jutro, točnije u pola pet, nakon tri godine ponovno sam sjedila u krevetu i iščekivala svaku tvoju riječ; izgovorenu i neizgovorenu. Nakon tri godine, iznova sam naučila čitati između Tvojih redaka. Smijeh i suze, neka mučna kombinacija. Sva pitanja o kojima pričam si mjesecima, sada već i u godinama, dobila su odgovor. Posjeduješ moj broj, prepoznaješ mi ime i grad... Ovdje si, zrakom lutaju mirisi tvoga tijela. Kažeš: "neke stvari su prelijepe da bi se zaboravile." F., moj divni i najdraži F., ovi svjetovi nikako da se razdvoje i ja pripadnem jednom, samo JEDNOM, konačno. Čak ni ovogodišnje marelice nisu mirišale na veći trulež od moga tijela. Nedostaju mi riječi, posjedujem više od obične praznine. Je li vrijeme krivo? Zašto si sada ovdje, zašto si sada svladao svih četiri stotine kilometara? Bila sam spremna doći ondje, kada ponovo pojavi se Sunce i prvi val zapljusne o kamenje. F., zar još nije vrijeme? Djeluješ tužno... F., nisam ti rekla da moje tijelo sada pripada njemu, Najdragocijenijem. F., vidiš li kako životi nam se razlikuju? F., postoji li još nešto? F., zašto, zaboga? F., zašto sjećaš mi se imena, grada, broja? F., zašto postojim u kutku tvojih misli? F., ponovno slamaš me. F., za Nas nema nade, ne postoji vrijeme, Svijet. Ova noć podsjetila me na onu s kraja srpnja prije tri godine. Tako divan ti je glas... F., divnih plavih očiju, možda postoji drugi život, možda ondje pronađemo vrijeme za nas. Živim za to, s Ljubavlju. Najdragocjeniji spava dubokim i mirnim snom, dok mojim mislima (potpuno posramljeno) lutaš samo Ti. Bezbroj novih pitanja. F., znaš li kako si me obradovao? F., znaš li kako si me rastužio? Možda za tri godine ponovno čujem ti glas. Bilo bi to više nego divno! F., zašto životi nam se toliko razilaze? Reci mi, znaš li, zašto na cijelove Svijetu ne postoji vrijeme za nas? Zašto postoji na jednome mjestu toliko nesreće i tuge? Reci mi, F., što je bilo toliko divno? (osim Tebe.) Pričaj mi tihim šaptom i dozvoli da slušam u pozadini valove. Divni moj F., zašto? Reci mi, zašto sjećaš me se, zašto imaš mi broj, zašto prepoznaješ mi grad, zašto budiš me u rano jutro? Ja pripadam Najdragocijenijem; Ti imaš sina. Nije li sudbina ponekad podrugljiva i duhovita? F., moram ti priznati da iščekujem tvoj drugi poziv. (molim te, neka čuju se valovi; ne želim smog moga grada!) Reci mi, kakvo je vrijeme u tvome mjestu? Reci mi, kakve mirise udišeš? Pogledaj kroz prozor, što vidiš? Reci mi, kako si današnji dan proveo? Želim ti toliko toga ispričati: osjećam se usamljeno... Svaki trenutak proživljavam u mislima, snu i stvarnosti, kao da doista događa mi se, Nama! F., divnih modrih očiju, koliko samo vremena treba proći? F, divni moj F., oslobodi me ove gorčine, ovoga bolnoga jada. Ove neizdržive empatije, prije svega. Teška tugo, najteža ikada... Najdivnije stvorenje trebalo bi se vratiti svakoga trena. Ne iščekujem ga, F., ne osjećam trnce. Zamišljam te kako čitaš svaku riječ. Zamišljam kako pomičeš usne. F., mirišeš li kao nekada? Na ustajalu sol, ugrijanu kožu i umor? F., ne poznajem dovoljno riječi... Studeni; sjećaš li se kako teški su nam koraci bili prije tri godine? Opraštajuća tišina. Pomirbena. Tišina koja vrištećim tonovima izgovara tvoje ime. Osjećam se iscrpljeno. Reci mi, kada će ponovno izaći Sunce? I reci mi, F., kako si? Jer ja nisam dobro. S Ljubavlju (koja ponekad čini mi se nadnaravnom). F., sve više mislim o tebi. Snažni udarci valova prijete ti, a moja briga postaje neutješna. Nadam se da si dobro; nadam se da si bolje nego ikada. Jer ja nisam dobro, a još manje najbolje. S Ljubavlju, većom nego jučer, snažnijom nego jučer. (F., Najdragocijeniji doista posjeduje moje Tijelo, a ti imaš sina. Nakon 1095 dana budiš me u rano jutro jer ovdje si. Okrećem cijeli svoj život za samo jedan trenutak) Na trenutke tako gadiš mi se. Najdragocjeniji odlazi, ili već jest. Samoća. I tišina. Tuga. I bijeda. I ovo je jedan od onih trenutaka kada povraća mi se od pomisli na tebe. Možda moja ljubav prema tebi postoji kao uspomena. Možda uopće ne postoji. Ne želim ga izgubiti: stabilnost, sigurnost, voljenost. Želim se trgnuti! Djelovati. (preslaba sam.) Što će se dogoditi sutra? Osim svitanja, prolaska nepovratnog vremena i sumraka, kao na kraju svakoga dana, ali baš SVAKOGA. Uživam u svojoj posljednjoj prilici... veljača, 2014.: Iz dana u dan sve jadnija sam. Slučajno sam, F., naišla na sliku. Doista slučajno... Obećajem si da ju posljednji puta gledam. Obećajem SEBI, nikada više TEBI! Kao što je sve povezano s tobom uvijek bivalo posljednjim. Želim da svemu ovome dođe kraj. Tih, i mojim mislima tako ugodan kraj. ožujak, 2014.: Što si to od života činim? ... Kada samo znao bi koliko tužna sam. Tužna. travanj, 2014.: Pogledala sam, F., priznajem ti. Svaki detalj. Najdivniji, nekada moj, F., postao si doista otac. A sjećam se svakog udarca vala s kraja srpnja, srpnja prije četiri godine. Tuga, i Tuga; jad u ovoj beskonačnoj agoniji... Nada za danima iz davne prošlosti, nada za nekim drugim životom. Iz dana u dan, do sitosti. F., kada bih ti samo mogla reći koliko mi nedostaješ. Jer nedostaješ mi neizdrživo. Zašto? F., divnih plavih očiju, pomozi mi, zašto u jednom danu postoji toliko tuge i patnje? U jednom životu? Na jednom mjestu? Nedostaješ mi do te mjere da proklinjem dane, one najdivnije dane s kraja srpnja, srpnja prije četiri godine. Nedostaješ mi TI, nedostaje mi ta nedorečenost, iznenadni kraj. Nedostaje mi... Nedostaje mi nešto. Nešto izrazite težine i gorčine. Težine do te mjere da klečim, u mraku i tišini svojih misli i pretačem san u stvarnost, moju jedinu i najdivniju stvarnost. Pojest će me, F., pojest će me ova tuga prije vječnosti... Udišem mirise, upijam Sunce, osluhujem valove. Zaboga, F.! Vrati me, vrati NAS u ono vrijeme. I reci mi, prije svega, što je to što je "lijepo i što se ne zaboravlja", i reci mi F., zašto još čuvaš moj broj i zašto pamtiš ime moga grada?; nakon 1095 dana, braka i sina od 4 mjeseca. Možda mom životu nedostaje upravo to, a ne TI? Prerani kraj. Nedorečenost. Smisao. Što bih ti uopće odgovorila da pitaš me o mojih četiri godine? Želim ispraviti Nešto jer doista ne shvaćam što nije u redu. srpanj, 2014.: Još jedan mjesec. Još jedan srpanj u ove četiri godine. Uskoro će prvi ovogodišnji val udariti o kamenje; val na sigurnoj udaljenosti. Ali, F., sjećaš li se kako sam čekala miris tvoje duše svakim vjetrom? Sjeti se, jer i dalje čekam. Istih četiri stotine kilometara. Dašak TEBE. Priznajem ti, danas mi nedostaješ manje nego jučer. Sutra ćeš mi vjerojatno nedostajati više nego danas. Ponekad sam tužna, F., tužna zbog nas. I pitam se, kako bi bilo da pronašli smo vrijeme za nas? Nazovi me, i reci mi odgovor, molim te. F., mislim da ću ovo privesti kraju. Želim izgraditi svoje sutra. Stabilno sutra. Kada bi me samo mogao vidjeti da povjeruješ u moju odlučnost! Voljela bih, više od svega, da život nije iscrtan ovakvim linijama i da sam pronašla naše vrijeme... Ali Vrijeme ne postoji. Možda drugi život, ali samo možda. Najdraži je... Divan, F., doista je divan. I vrijeme je da Laž, ona najbolnija, i meni i njemu, postane istina. 10. kolovoza 2014.: https://www.youtube.com/watch?v=LqRZ2_w56U0 . F., još samo tih nekoliko sati mira i spokoja, još samo toliko; i učinit ću to! Privest ću ovu patnju najdivnijem kraju. Između tuge i sreće doista je tanka linija... 17. rujna 2014.: Lagala sam, F., i tebi, a još više, i sebi. Još tri dana. I, hoćeš li me nazvati? Molim te. Ili nemoj! Učini to neki drugi dan, iznenadi me. (volim tvoja iznenađenja jer samo ona doista me iznenađuju.) Ne zaboravi da živim za to. 31. prosinca 2014.: Sanjam da silazim istom onom ulicom, ulicom s početka, sa sredine, s kraja puta. A ondje, F., ondje čekaš me ti. I vodiš me kao nekada, vodiš me prema tome divnome, plavome moru! Zatvorenih očiju, u svoja četiri zida, F., zaklinjem ti se da osjećam svaki miris i svaki tvoj dodir. (nedostaješ mi u ova hladna jutra, a još više nedostaješ mi ove hladne večeri!) Prosinac je, najdivniji Prosinac. Hladan zrak osvježava mi svaku misao. Nitko, niti ti F., ne može mi oduzeti ove divne dane i noći... Duša mi je ispunjena sve samim divotama i u njoj, doista, ne postoji mjesto za tebe. Ovoga puta ne, F. Možda nekog sljedećeg dana... 17. travnja 2015.: Sanjam Te. Sanjam kako ležiš kraj mene na tvrdom kamenju, kako more zapljuskuje nam tijela, kako dodiruješ mi obraze. Sanjam kako Svijet stoji u trenutku koji postoji samo za nas. Sanjam desetke, tisuće, milijune godina budućnosti u kojima postoji vrijeme predodređeno SAMO za nas. F., iza zatvorenih očiju, uz topao proljetni vjetar... Žudim za tobom. Sve moje čežnje, nadanja, nastojanja i porivi vode me ka samo jednome cilju: pronaći vrijeme za nas. F., tražiš li ga i ti? I reci mi, F., reci mi ono što želim čuti. Proklinjem Ljeto što spojilo nas je i čeznem za Zimama koje razdvojile su nas. U kojem trenutku sam životu dopustila da iscrta nam tako različite putove? U kojem trenutku sam se tako lako predala? F., bio je to kraj srpnja, početak kolovoza, prije pet godina. F., moj najdivniji, plavooki ljubavnik, ljubavnik svih mojih zabranjenih misli. F., osjećaš li patnju u mojim riječima? Osjećaš li iscrpljenost? S Ljubavlju, nikada prežaljenom. 09. srpnja 2015.; F., od najljepšeg mjesta na svijetu, Svijeta mojih slobodnih misli, stvorila sam bijele stranice uprljanje milijunima riječi koje ne vrijede više od šaćice gorčine. Moje, u potpunosti moje, najvrijednije, pretvorio si u nešto beznačajno. Sve što ti pišem tako je suhoparno, baš kao i ovaj znoj koji brišem s čela u prvim danima srpnja. Sparina ljeta kroz vrtloge vjetra probija mi se kosom, rukama dodirujem najzelenije i najhrabrije od ovoga ljeta, glavom mi se "vrmzla" moja melodija ljeta. Oh, ljeto, ljeto, 5. po redu ljeto koje je samo Moje, nakon ljeta koje je bilo Naše. Putujem svojom rutinom, a istovremeno, tako vjerodostojno tebi, zamišljam samo jedan smjer. F., možeš li pogoditi koji je to smjer, možeš li uopće zamisliti koji bi to smjer mogao biti? Vjeruj mi, kada "ispovraćam" prvu riječ, tada shvatim koliko me intenzivno Cinizam pretvara u sebe samoga. Dvadeset i sedam neprospavanih noći; i u svakom trenutku tako malo mi nedostaje da nazovem te. Sraća je u nesreći što nisam dovoljno hrabra! 06. kolovoza 2015.: Najdragocjeniji je otišao, ZAUVIJEK. Osjećam da iz ljetnoga Sunca isijava mrak. Crn i bolan. Čuje li itko moje krikove, vapaje? Izgubljena sam, Najdragocjeniji, tako sam izgubljena bez mirisa tvoga tijela da me vodi... 17. kolovoza 2015.: Danas je - dan po redu otkako sam bez tebe. Osjećam bol, bol zbog boli koju si mi nanio, Najdragocjeniji. Kako je moguće da mi ovo činiš i zašto bi, zaboga, itko itkome htio ovako tmurne i iscrpljujuće osjećaje? Najdragocjeniji, boli me. Hoćeš li sada, molim te, prestati? Boli me. Tako me gorko boli. Tako me mučno boli. Tako jako... 27. kolovoza 2015.: Nedostajem ti. Tako teško koračaš kroz dane. Tako teškom ljubavlju voliš me. Najdragocjeniji, moja duša je prazna. Prazna. I boli me što govorim ti to. 20. rujna 2015.: Tmurna i kišna nedjeljo, hoćeš li, molim te, završiti? Hoćeš li? Laž ostaje najbolnija, zauvijek, ali ovoga puta samo meni. Tugo. Moja vječita tugo, miriše li More još uvijek onako kako miriše samo ondje? 28. rujna 2015.: Najdragocjeniji, ako si ti nešto što nazivam dragocjenim, reci mi, možeš li zamisliti koliko je tek dragocjeno ono što doista zaslužuje nazivati se takvim. Tmuran i kišan ponedjeljak. Sutra me ponovno ostavljaš samu, drugi puta u tri mjeseca. Ali obećajem ti, obećajem sebi, da i ovo izdržat ću. Dapaće, na mome licu nećeš niti primjetiti koliko se bojim. Nećeš primjetiti koliko mi strah razara kosti, um, dušu. Reci mi, molim te, kako? Samo mi reci kako. Kako... Sve ovo? Reci mi da mogu živjeti više od obične biljke. 29. studenoga 2015.: Svemire, da li si mi nadu poslao u njegovu obliku? Dječak krupnih, smeđih očiju. I reci mi, Svemire, kako si ga naučio tako vješto vladati mnom? Neopisiva mučnina. Neopisiva ugoda. Unosiš pozitivan kaos u pozitivan red, dječaće moj! Tko se to poigrava mojom sudbinom? Zidovi poprimaju njegov lik i miris. Moji dlanovi slijede obrise njegova tijela. Moj um kreira nepredvidivi slijed. Gospođica Sudbina se osmijehnula! Zašto mi duša tako gorko plače? Umjetnik s nekom svojom vizijom budućnosti! Ostavljam te u nekoj dalekoj prošlosti. Ostavljam sebe neprepoznatljivu! Želim te, dječaće, želim te u svakom satu i svakoj minuti, dok prstima prolaziš mi kosom, dok utapaš me u glasnoj tišini, dok dozvoljavaš mi mene. Svemire, kako si naveo nas na isti put u istom trenutku? Gospođica Sudbino, kako si nam duše to upoznala? Njegov um na platnu kombinacija je tisuća bura koje niti najtiše more ne može smiriti. Netko se ovoga puta doista poigrava sa mnom. Srećom, toliko teška duša mi je bila još nedavno... Sada samo dišem, dišem i iskašljavam tugu, dišem i gutam svog dječaka. Sutra ne postoji i neće se dogoditi. Želim znati kako. I zašto! I zašto, s početka listopada, kada još sastavljala sam si tijelo, razbijeno. Sutra ne postoji i neće se dogoditi, nikada. Vječnost, dječaće, vječnost. (Najdragocjeniji je učinio svoje, a mene ostavio bez moga.) 18. veljače 2016.: Ne napuštaš me. (uopće nemam osnove za takvu misao!) Znaj: ne prepoznajem galaksiju u kojoj trenutno nalazimo se. 21. kolovoza 2016.: Ondje sam; ondje gdje moj put počinje i završava. Sjećaš li se, F., kako sanjala sam da glas ću ti čuti za tri godine? I doista, čula sam ga. Sanjala sam da silazim istom onom ulicom, s početka puta, sa sredine puta, s kraja puta. A ondje si ti, samo ti, F. Danas koračam istom tom ulicom, s početka puta, sa sredine puta, s kraja puta. Ali ondje nisi ti, F. Zrakom lutaju tvoji mirisa, a ja ih, tako grčevito, želim dotaknuti i okusiti. Tvoj razum postao je Prokleta stvar. Drži nas dovoljno daleko. Zar doista sam sanjala i iščekivala godinama, da ne vidim te? Izdaleka. F., znaš li koliko me boli što u ovoj tami stojim sama. Zašto nisi čekao? Zašto nisi došao? Njegovu prvom sinu ime je Jakov, drugome ne želim znati ime. Tugo moja, tugo. Dajem ti svoju nadu za njega. Preklinjem te, Gospođico sudbino, da ukradeš mi ga barem posljednjega dana. Tako očajno te molim. Nedaj da ponovno nosim tugu svih četiri stotine kilometara. Koliko dugo moram pronalaziti galaksiju i vrijeme za nas? 22. kolovoza 2016.: Vidjela sam ga, u nekom ludom prolazu. Vidjela sam ga kroz stakla. I znam, F., znam da vidio si me. Duša mi je smršavila. Ali bol je ostala ista. Bol zbog moje, ali i tvoje nesreće, F. Ti si moj pojam Sreće, F. (da se ne zavaravamo!) 15. rujna 2016.: Reci mi, hoću li konačno svoj um, riječi, srce i dušu uskladiti? 24. listopada 2016.: I danas sam ondje, svih četiri stotine kilometara. Toliko želim te vidjeti, F., a isto toliko bojim se vidjeti te. Što te, uopće, želim pitati? I, što želim da odgovoriš mi? Čemu nadam se, jedini moj F.? Posvetio si mi veliki dio svoga uma (uz suprugu i dva sina). Divni moj F., toliko trenutaka je prošlo kada tako blizu si mi bio; dok ja sam samo misli pretakala. F., zašto nisi čekao? „Zašto me nisi htjela vidjeti kada došao sam u tvoj grad?“ (uz suprugu i sina!) Tako sebično želim da samo moj si ribar! Želim da samo meni mirišeš na ustajalu sol i umor. Toliko silno želim dane s kraja srpnja prije šest godina. Ne želim ovu sadašnjost, želim prošlu sadašanjost. Svemire! Vrištećim tonom izgovaram ti ime, učini nešto! Učini da započne ili nestane. Um me boli! Duša mi plače... Da li si me volio, F.? Da li bi me mogao voljeti? Mogao. Želim te vidjeti jer želim te vidjeti; želim te vidjeti jer želim te pitati; želim te vidjeti jer želim odgovore; želim te vidjeti jer želim da kažeš mi da osjećaš; želim te vidjeti jer želim da dotakneš me i poljubiš; želim te vidjeti jer želim te. Zauvijek! Vrištim! Vrištim, F.! Vrištim jer ne mogu ništa učiniti. Koračam i udišem sve dublje i dublje. Možda si tu negdje! Kažeš, vidio si me dva puta. Reci mi, kada je bio prvi put? I reci mi, kako si me tako brzo prepoznao? F., šestu godinu brojimo. Reci mi, što si to zapamtio? F., zaboga, reci mi bilo što. Reci mi, hoćeš li to ikada učiniti? Reci mi da Iščekivanje poprimi smisao. Sutra? Za tri godine? Za šest godina? Za trideset? Reci mi, jer ja ću čekati. Kao i do sada. Zašto ovo uopće radim? I zašto Ti to radiš? Želim da mi kažeš Zbogom. Molim te, F. 25. siječnja 2017.: ništa se ne mijenja; dani nepovratno prolaze. 28. ožujka 2017.: Nedavno navrših - godina. Koji put pišem ti iste riječi? Želim da današnjem danu dođe kraj. Sjedim u sobi ispunjenoj umirujućim dimom. Moje misli i radnje su nepovezane. F., zaklinjem se da danas sam te udahnula. Poznaješ li ti ovakve minute, sate, dane, tjedne? Kada prolaziš istom stazom, sjećaš li se kako ondje ležao si u nadi da doći ću? Sjeti se; jer moji dani takvi su sedmu godinu za redom. (što ako uzrok moje tuge nisi ti, nije mjesto, gdje da tražim ga?) 27. travnja 2017.: neizdrživo je, vrti se, podrhtava ispunjeno gnjevom i mržnjom, dodiruje me, udara, sravnava s tlom, izbjeljuje, vrišti, puca - stojim, gledam i udišem, nepomično. Tisuće, milijuni godina iščekivanja. U mojim mislima Sunce zalazi, a Ti nestaješ u daljini. Pokušavam te dotaknuti, zaustaviti, zamoliti za povratak vremena, vječnost... Zamoliti te da pomogneš mi. Kada samo znao bi... Postoji li kraj, onaj divan, najdivniji kraj svakoj mojoj misli, a još više čežnji. -znam, Ja sam kraj! Ponovno, nadmoćna nad svakim postojećim slovom, posjedujem bijelu prazninu. 13. srpnja 2017.: mirisi su stvarni, ja sam stvarna, Ti si stvaran; a između nas su četiri stotine kilometara i, vjeruj mi, sedma godina... Moje neposredna motivacijo. Želim ostvariti san u kojem trebaš me, želim da želiš me okusiti nepoznatu. Želim tvoju nezasitnost. Moć nad njom. Tobom! 28. srpnja 2017.: Živim život u kojemu sve je podređeno mome jedinome cilju: pronaći vrijeme za nas. U trenucima razuma i svjesnosti, koji odviše su prekratki da vjerovala bih im, shvaćam da sanjam san... Divan san! Svoj san. Ne budi me, molim te! Ili, probudi me kada san pretoči se u stvarnost. Želim život star sedmu godinu, težu nego ikada... Oh, F., sanjam te. Pronalaziš put ka meni svakim danom sve više, baš kao nekada. Duša mi je suviše teška, gorim za mirom, toplinom, radošću i... Tobom. Tobom starijim sedmu godinu. Sjećaš li se? Sjećaš li? Divni moj F., divni plavooki ljubavniče, znam da sjećaš se! Tišina mi ljulja um, a pučina mora tijelo... Mislim na tebe, u tami svoje stvarnosti. 17. listopada 2017.: Kada bih ti samo mogla pričati... Sve, F., sve. 02. studenoga 2017.: Moje misli poprimaju stvaran oblik. 22. prosinca 2017.: Kraj jedne i početak druge, gorke, godine. Divni moj F., ulazim u 8. godinu. Divni moj F., ulazim. Ja, osmi puta za redom. I, F., predajem se! Predajem ti se, čuješ li me? Vidim nebo. Vidim ružičasto - plavo nebo u petak poslijepodne. U sobi. Na krevetu. Kraj srpnja, 2010., stol uz rivu, pričaš budalaštine, a meni suze idu od istih. Tako bih voljela, F., da smo duže postojali, barem u pola koliko smo u mojim mislima... Nedostaješ mi za snove. 11. lipnja 2018. Trulim, F., trulim u samoj sebi. Misli su mi tamne, dah hladan, a um besprijekoran. Sat otkucava. Ne razumijem što se događa sa mnom...